Dragi naš Mane,
pogodilo nas je, oduzelo dah i riječ, beskrajno rastužilo. Nismo slutili niti razmišljali i, kako to obično biva, tvoja nas je iznenadna smrt ostavila u ogromnoj nevjerici. Uvijek pred smrću i boli ostajemo nijemi, teško nalazimo riječi kojima bismo izrazili vlastita osjećanja ili pružili utjehu onima koji iza preminulog ostaju. U ovim trenucima tužnoga sjećanja trebamo se prisjetiti našega Maneta kao vedrog šaljivdžije uvijek spremnog za šalu ili kompliment. Pamtit ćemo ga po snažnom stisku ruke, malčice prejakom za one nježnije ženske, po naglašenoj galanciji na račun koje se znao našaliti onom poznatom uzrečicom „bečka škola, lički smjer“. Uvijek je rado isticao tu svoju zavičajnu pripadnost svojoj rodnoj Lici. Osjetilo se to posebno u našim zajedničkim druženjima kada bi krenula pjesma, a Mane je volio pjevati i to onako iskreno i grleno, lički razliveno i snažno. Pamtit ćemo ga i po pošteno odrađenom poslu. Po tome će ga pamtiti one mnoge generacije naših vozača koje je naučio zanatu. Mnogi od njih znaju koliko je u to bilo potrebno uložiti truda, upornosti, strpljenja i naposljetku samoga sebe. Zato i stoji u komentarima učenika na FB Prometne škole uz posljednju objavu fotografija našega instruktora od prije nepunih tjedan dana: „Mane, stara legendo!“ ili Mane, care. Pozdrav od generacije 2006./2007. godine“. Prihvaćali su ga i voljeli. A mi, njegovi kolege? Mane je živio sam. Sada kada ga više nema, čini se da smo zauvijek izgubili šansu da bilo što popravimo. Možda je upravo zbog tog samotnog života tako rado volio nekoga sresti i popričati. Jesmo li jednako uzvraćali i slušali?
Dragi naš Mane, oprosti nam poneku našu nevoljkost i nesmotrenost. Ti to sigurno hoćeš jer si u suštini dobar čovjek i pravi kolega. Pamtit ćemo te upravo po tome, i neizmjerno ćeš nam nedostajati. Odlaziš tamo gdje te je srce čitav život vuklo, vraćaš se svome kraju, širokim zelenim poljima i bistrim zelenim potocima. Neka ti je laka tvoja mila lička zemlja.
Madlen Zubović
1957. – 2022.
