U tekstu koji slijedi prikazat će se prehrambeni motivi koji se pojavljuju u književnim tekstovima. Svako vrijeme utječe na stvaralaštvo pojedinaca, a u književnim djelima se svako vrijeme na određeni način i oslikava pa djelo može svjedočiti o različitim manifestacijama čovjekova života pa tako i o ulozi hrane (prehrani). Naglasak će biti na različitim utjecajima koji utječu na razvoj hrvatske gastronomije u vremenu renesanse kada su živjeli i djelovali Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Marin Držić. Konzumiranje hrane i u našoj gastronomskoj kulturi polako prestaje biti samo u funkciji zadovoljavanja primarnih životnih potreba i postaje hedonistička manifestacija, ogledalo društvenih okolnosti.
U književnim tekstovima zapisuju se utjecaji koji određuju hrvatsku gastronomiju – antički, talijanski, narodni. Navode se vrste namirnica koje konzumiraju bogati, te one koje se nalaze na trpezi siromašnih. Gastronomija postaje kriterij po kojem se razlikuju rasipni i škrti, obrazovani i neuki, kontinentalci od primoraca. Stil života, moda, dostupnost namirnica, pogotovo začina, pojavljuju se kao pozadina različitih dogodovština naših književnih junaka.
Budući da je književnost ogledalo nekog povijesnog trenutka, pisci su bilježili i gastronomske sličice iz života našeg naroda koje su postale dio u dokumentarističkom mozaiku određenog vremena.
Ključne riječi: gastronomija, hedonizam, utjecaji, meso, riba, povrće, piće, jelovnici, Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Marin Držić.
1. Uvod
Hedonizam – „(od grč. ἡδονή = užitak), moralni stav koji poistovjećuje dobro s užitkom. Pojam hedonizam nastao je u XIX. stoljeću kao zajednički naziv za slične etičke poglede koji su u povijesti poprimili razne oblike. Hedonizam je nauka koja tvrdi da je dobro užitak i da užitak predstavlja kriterij moralnog izbora. U antici osobiti predstavnici hedonisti bili su epikurejci.“[1]
Hedonizam se razvija nakon razbijanja srednjovjekovnoga mita o Bogu i dolaskom novoga čovjeka koji u sebi osjeća snagu, želi učiti i stvarati, razbija dogme, otkriva svijet i ima snažnu vjeru u sebe. On je aktivno i kritičko biće. On je sebi važan. On želi. Njegov život nije samo ono što se mora, nego i ono što se želi. Može. On nije više samo čovjek koji radi da bi zadovoljio osnovne životne potrebe jer je zaradio novac s koji si može pružiti višu kvalitetu življenja. Jede da bi uživao.
Pogled na temu prehrane u ovom radu slijedi shvaćanje književne antropologije, koja smatra da djela “predstavljaju bogati izvor dokumentacije za analizu sinkronijske i dijakronijske razine ljudskih poimanja i ponašanja”[2]. U Dubrovniku 16. st. na tradicionalnu kuhinju oslonile su se recepture mletačkih izvora. Dubrovnik je grad-država u kojem se sudaraju različiti utjecaji: narodni (mediteranski i vlaški), mletački i orijentalni. Plemstvo uživa u tradicionalnim privilegijama obilja, ali se rađa i nova trgovačka klasa koja gomila novac, kojoj se otvaraju trgovački, ali i kulturni, znanstveni pa i gastronomski horizonti. Ako hrana potvrđuje pripadnost pojedinca zajednici, ujedno predstavlja i nadgradnju jer je reakcija na okolinu, onda Dubrovnik to može najbolje svjedočiti. I u gradovima poput Splita, Zadra, Hvara i Korčule otvaraju se slični procesi koji na trpeze stavljaju različite namirnice u različitim kombinacijama obogaćene različitim začinima. Svaki od tih centara ima svoje jezične, kulturne, povijesne, ali i gastronomske specifičnosti. U svakome od njih postoje i strani utjecaji i domicilna tradicija. Otočki gradovi nemaju utjecaj zaleđa i u odnosu na obalna središta su hermetičniji.
U vrijeme renesanse u tim se gradovima razvija novi pristup hrani i hranjenju jer ona puku više nije samo namirnica koju konzumira da bi preživio, već se jede da bi se uživalo i blagovalo u druženju s prijateljima, obitelji.
Polazeći od ovakvog shvaćanja uloge prehrane, ali i citirajući slavni aforizam Brillat Savarina: „Reci mi što jedeš i reći ću ti tko si”, možemo reći da je kulturu stola moguće razumijevati kao univerzalnu metaforu kulture. Odlučujući se za određeni način prehrane, čovjek utječe i na svijet oko sebe, uzgaja potrebne namirnice i tako kultivira okoliš u kojem živi.
Hrana je čovjekov pratilac cijeloga života, jede se na krstitkama, rođendanima, svadbama i na sprovodima. Sve velike događaje prate i bogate trpeze. Po onome što je na stolu razlikuju se zajednice i kulture. Zato nije neobično da je hrana motiv i u djelima naših renesansnih pisaca: Marka Marulića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Nikole Nalješkovića, Mavra Vetranovića i Marina Držića .
2. Marko Marulić – Judita
Marulićev Split otvorio je vrata gastronomskoj revoluciji mirisa i okusa, a začini iz svih dijelova svijeta ulaze u gastronomiju. Do tada su bila uobičajena mesna pečenja kao statusni simboli dobre hrane preuzeti iz srednjeg vijeka. S otvaranjem Dalmacije prema Europi pečenja su zamijenile drugačije pripreme namirnica. U gastronomiju ulazi antički, gotički i drugi načini pripreme hrane koji podsjećaju na hranu i piće mitoloških bića, biblijskih junaka i bogova. U prehranu ulaze biljke; grahorice, žitarice i mahunarke, a meso i riba obogaćuju se brojnim začinima.
Mirko Tomasović, ponajbolji suvremeni poznavatelj Marulićeva djela zapisao je: „Iz pjesama mu se vidi da je znao što je slastan zalogaj i dobra kapljica, da je bio osjetljiv na žensku ljepotu, da je uživao u zavičajnom krajoliku i njegovim posebitostima. Ipak, pod stare dane tužio se na pospanost i volio je laganu prehranu.“ Marulić je bio sklon ribarenju, kao i njegov mlađi prijatelj Petar Hektorović koji u svom Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje upravo Marulića.
U Juditi Marulić uspoređuje zavođenje s ribolovom:
1397
„Takoj riči mota Judita vesela
da je ta pohota Oloferna svela…“[3]
O onome što seljaci uzgajaju svjedoče stihovi u kojima se težak žali Holofernu:
350
„Težak darće liti,boji se, govori:
“Grad mi će pobiti vinograd i bori,
i žita ka gori jur podivaju klas.
Ojme, zgubih skori mu hranu, moj trud vas!”
U Juditi možemo naći i stihove o ribolovu:
1401
„Kad spusti udice ter zadije ribu
istežuć tunjice, mahne gori šibu
ribar i potrebu imajur dat ju van,
radostan da hlibu smok mu je pripravan.“[4]
Nadalje u Juditi slijede prizori uživanja u hrani i piću, a tome svjedoče stihovi koji govore o trenutcima prije nego što je Judita, žrtvovavši se i počinivši ubojstvo, spasila grad od Asiraca (Marulićev Split od Turaka.) Holofern je previše jeo i pio nakon čega mu je Judita presudila:
1425
„Tad pi i blagova ča biše opravila
Abra i gotova prida nju stavila.
Meu tim je nudila njega da ji i pje,
ter ga veselila da se većma nal´je;
Do kada se opje, zaspi i zahrope,
Požre takoj osje, da veće ne sope.
O, kino se tope u žartju mnogomu,
Vijte kako ope život sad ovomu!“[5]
Konstatira kako je stradanje Marka Antonija također rezultat razvratnog uživanja u hrani i piću:
1477
„Raskoša obroka i vina ko sarka
učini žestoka Antonija Marka:
silan po Rim tarka vlastele koljući,
njih blago raztarka kuhačem dajući.
Toj ga podtičući Kleopatru ljubi,
Ženu pušćujući; Po tom sebe zgubi.“
Svaki važniji prizor u poglavljima Judite (librima) prati raskošan stol s peharima vina, za kakve je Marulić sjedao u svome Splitu, u Padovi u kojoj je studirao i u Veneciji u kojoj je poslovno odlazio.
U epu se ne konkretizira u pogledu navođenja što se konkretno jelo. Kaže se da je stol bio bogat, da se pilo crno vino iz zlatnih pehara. Na kraju 5. libra ispisana je i kritika prekomjernog uživanja u vinu koje je koštalo glave mnoge velike osvajače.
3. Petar Hektorović – Ribanje i ribarsko prigovaranje
Hektorović je Hvaranin, a Hvar njegova vremena je napredan otok koji ubire visoke godišnje prihode od poreza na trgovinu usoljenom i sušenom ribom, svježim i sušenim mesom, raznim povrćem, začinima, prošekom i vinom. Zarađivali su kao cijela Dalmacija zajedno pa je vlastela bila bogata i mogla uživati na europskim standardima. Hvar onoga vremena bio je oaza raznovrsnih namirnica u kojima su uživali i bogati i siromašni.
Život Petra Hektorovića uglavnom se odvijao u dvorcu Tvrdalj u kojega je nerijetko pozivao plemiće iz različitih dijelova Dalmacije, ali i Europe. Petar je bio poznati neženja i veseljak, a htio je biti i dobar domaćin koji će raskošno udomiti svoje goste. Možda je i zato njegov život tako intenzivno vezan za hranu – imao je svoj voćnjak, golubinjak, peradarnik, ribnjak, a često je išao u lov i u ribarenje.
O njegovom Tvrdlju u „Ribanju“ je zapisano:
„ I ribe kim nî broj i sve njih konike,
I stupe kamene kî su pod lozami
I voćke sajene višćimi rukami,
I koji dvižu se čeprisi najviše
I bazde i buse, š njimi tamariše.
Kapare, žafrane od njih ne odklada,
Smokve indijane s listjem kô obada,
Zatim jelsamine po stupih povite,
Žilje, ruzmarine, oleandra cvite.“[6] (str. 49)
Zimi su Hvar posjećivali najmoćniji ljudi Mediterana koje su pratila i najnovija kulinarska zbivanja. Sve to mogli su okusiti Hektorović, ali i njegov rođak Hanibal Lucić ili prijatelj Mikša Pelegrinović. U gastronomskim izletima mirisale su kuhinje s admiralskih brodova, meso, povrće, riba i slatko za kraj. To su bili statusni simboli kojima se dokazivala moć. Istovremeno je bila prisutna i potreba za druženjem i blagovanjem, zajedničkim uživanjem u gastronomiji.
Hvar je imao i svoja tradicionalna, ponekad arhaična, kulinarska uporišta. To svjedoče neolitski nalazi, ostaci kostiju stoke sitnog zuba, školjki i riba, te glinenog posuđa sa sjemenjem. Bio je to antički Faros u kojem se ispreplitao grčki, rimski, bizantski i hrvatski utjecaj i stvarao zajednički hedonistički svjetonazor.
Godine 1555. ribari Nikola i Paskoje vade mrežu iz mora, a Hektorović zadivljeno promatra ulov:
„Lipo t’ bî viditi kada jih lovljahu,
Kraj plavi siditi gdi mriže dvizahu.
On kî jih dosiže gdi cić ribne kosti
S strahom jih podviže, bojeć se nabosti.
Nikad se čujaše: nut, praveć ovoga
Koga iztezaše, zubaca veloga.
Nikad jih brojaše: drugi, treti, peti,
Nikad govoraše: deveti, deseti,
Š njimi se hitahu škarpine kolike,
I kê se micahu komarče velike,
Čarnorepi tokoj nemali za timi
Kih biše velik broj ribami meu svimi.
Salpe se lovljahu, vrane, drozgi, pici,
Meu kimi višahu pagari velici.
Šargi, trilje koje tko god bi zbrojio,
I arbuni toje, vid’ bi se utrudio,
Al jim biše paša kud lovit hodismo
Al bî srića naša da tôko lovismo.“[7] (str. 47)
Ribari su pjesniku navedenu ribu pripravili s gradela, na lešo, spremali glasovitu hvarsku gregadu. Gozbama se dodavao sir, kruh, paprenjaci, medenjaci, voće…
„Udri do dva jastoga dobra i nemala
Po sridi svakoga rana je dopala.
Kojino skačući po moru igrahu
Šćipali mašući svoga zla ne znahu.“[8] (str. 69)
Petar Hektorović bio je poznat po gozbama koje je pripremao u svom dvorcu Tvrdalj, a o jednoj koju je namijenio prijatelju Bartučeviću i sam pjeva u Ribanju:
„Toj rekši zatad rih da riči ostave,
Večeru naredih da rano oprave.
Kako bî rečeno, tako bî svaršeno,
Vareno i pečeno, lipo napravljeno.
Zaran večerasmo i na volju sideć,
Večerav, postasmo meu nami besideć.
Od lova morskoga dosti govorismo
I puta onoga dobar dil zbrojismo.
Totu jim rekoh ja: oto ste vidili,
Sve se je, bratjo mâ, zbilo ča smo htili.“[9] (str. 65)
Iako je Hektorović bio svjetski putnik, ni u njegovu djelu se samo nazire na koji način su se pripremale namirnice, a nema detaljnih prikaza trpeze.
4. Petar Zoranić – Planine
Petar Zoranić autor je prvog hrvatskog romana Planine. Bio je ninski plemić, komunalni notar i pravni ispitivač juridičke ispravnosti dokumenata. Zadar je tada bio kulturni centar sjeverne Dalmacije i zahvatio ga je polet novog doba. U njega su ulazile suvremene duhovne, umjetničke i književne stečevine i sudarale se sa srednjovjekovljem. Najveći je utjecaj imala Venecija, ali i došljaci iz zaleđa. To se ogleda i u Zoranićevom romanu.
Spoj srednjovjekovlja, humanizma i renesanse iščitava se i u njegovom životu. O životu Petra Zoranića nemamo dovoljno vjerodostojnih podataka. Zoranić je zanimljiv i osobit za našu sveukupnu baštinu jer je u trenutku turske opasnosti i mletačke vlasti ponudio hrvatsku „bašćinu“ kao izbor. To možemo osjetiti u petrarkističkim dijelovima Planina, a posebno u onim dijelovima romana u kojima se spominju namirnice i jela koja se od njih pripravljaju. U Zoranićevim planinama glavni su nositelji radnje vile i pastiri. Pastiri zajedno žive na velebitskim predjelima i hrane se onim što uspiju proizvesti ili naći u prirodi: janjetinom, kozletinom, bravetinom ili govedinom, skuhanom ili pečenom. To je onaj jednostavni način pripravljanja hrane koji nije sofisticiran začinima. Ipak i pastiri zajednički ručaju jer je to oblik izražavanja pripadnosti zajednici. Zoranić piše o večeri u nizovima koja je uobičajena i među pastirima i piše:
„…U to govorenje riše da se ruče. I obrokom nikuko obeselivši se, jedan od njih tako reče: – Nu, družino, pokol srića naša neće da kako jini mirni pastiri po ručenju počinuti idemo,…“[10] (str.104)
„Otole ne vele prošad, dojdoh kadi pastirov jato nad zatvorom greba jednoga, ki vas bihu razlikimi mirisnimi zelji i cviti okrunili i otrcali i na žeravku živuća ognja tamjana i jinih mirisnih smol naložili, od kih takov se dim dvizaše, da sve okolo slatko mirisaše…“ [11] (str. 129)
Zoranić je u svojoj mladosti bio lovac i lovio po svojim zemljoposjedima oko Nina i Privlake.
U Planinama se ljubavna bol uspoređuje s ribama koje pogibeljno jure na mamac:
„… da teku navadit jalovišće
kako riba na pogub svoj.“ [12] (str. 50)
Spominju se medni sok, zrelo grožđe, mlijeko, vino kao simboli opijenosti ljubavlju. Vino se pojavljuje kao izvor hedonizma koji može skupo stajati čovjeka – u IX. poglavlju Sokolarova ljubav Ružica usmrćena je otrovanim vinom dok je Sokolar lovio divlje golubove. Božanska bića uživaju u vinu koje je vrlo cijenjeno u to doba.
Pastir Grapko u svojoj pjesmi slavi ljepotu i plodnost rodne „bašćine“ i uz gusle pjeva:
„…i dubje, hrastje i cerje,
drinovje, jelje i borje,
medvenim sokom suzite,
medvenim sokom suzite.
I vi, drače, procvatite,
zrilim grozdjem se resite,
zrilim grozdjem se resite.
Potoci i vrulje provrite
mlikom i vinom veselim,
mlikom i vinom veselim
i nektarom božanstvenim
i izbiranim omanom…
…
Zemlja gotovom pogačom
Plodi prez težačke muke…“ [13] (str. 76)
Pojavljuje se kršćanski motiv kruha i vina koji s povezuje sa slobodom:
„…Bolje j’ kus jimiti kruha i vina žban
a moći ga užiti slobodno radostan,
neg napuniti stan svega blaga dosti,
a biti žalostan u skrbi i žalosti…“ [14] (str. 92)
Pastiri ispraćaju Zoranića dajući mu kravlji sir i vino, a on njima daje brašno. Ovaj čin ukazuje da se, kao i danas, hrana darivala u znak prijateljstva i dobrih želja.
„…I to rekši naredi sinom da me nikuko puta doprate, i dav mi kravajac i vrnjicu vinca za brašno…“ [15] (str. 103)
Zoranovo putovanje u Planinama pastoralno je, alegorijsko putovanje prepuno ljubavnih i domoljubnih jada. Započinje u Ninu, ide morem sve do Starigrada, kamo ga je preko mora prenijela vila Zorica na zlatnoj jabuci. Ona mu je savjetovala da pođe kroz Vražja vrata kanjona Paklenice u planine k vili Dinari po lijek za ljubavne jade. Pastir Zoran na Velebitu je tri dana ostao s pastirima i slušao njihove gusarske napjeve i uživao uz hranu.
Nakon teškog dana, prosvijećeni pastiri pjevaju svoje pjesme i legende, čuvaju svoja stada i brane ih od vukova koji poput Turaka kradu ono što je njihovo (hrvatsko.) Zoran nastavlja prema planini Dinari gdje ga je vila Dinara izliječila od njegovih jada. Tu se spominje „Perivoj od Slave“, čuveni Zoranićev san u kojem je sreo četiri čuvene vile: Latinku, Grkinju i Kaldejku koje su u krilu držale mnogo sjajnih jabuka (sjajnih knjiga), i vilu Hrvaticu koja je u pregači imala tek nekoliko jabuka, među kojima je Zoran prepoznao i svoje književne tvorevine. Hrvatica je naglašavala kako treba pisati na hrvatskom jeziku. Pastir Zoran probudio se i krenuo dalje na put. U čarobnoj lađi vila Krka povela ga je uz porušene slavne gradove do Šibenika gdje ga je već čekala vila Zorana s početka priče koja ga je otpratila morem natrag u Nin.
Veza između gastronomije, hrane i namirnica s čovjekom, pastirom i plemićem u Planinama vrlo je jaka. Ipak, ni u njegovom romanu još nema zapisa o pripremi namirnica.
5. Marin Držić – Dundo Maroje
Pisati o renesansi u Hrvatskoj, predstavljati bilo koji vid hrvatske renesansne književnosti, a ne dotaknuti se Marina Držića bilo bi nelogično jer je njegova književna veličina neprikosnovena. Kada je tema rada odnos čovjeka prema hrani, poznavateljima hrvatske književnosti sigurno se najprije javljaju asocijacije na Pometov monolog iz komedije „Dundo Maroje“:
»Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli – pjat, u njemu kapun. Gledam ali je guska, ali što drugo: onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah ali je isprigan ali je ispečen: imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu s strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: ’jeđ me, jeđ me’, i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, turdius inter avibus, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: ’Blaženi, uzmite!’ I u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis« (II, 1).[16]
Možemo zaključiti kako je Pomet prvi gurman naše književnosti. Njegov slavni monolog spada u antologijske opise trpeze u hrvatskoj književnosti, a ponuđena hrana predstavlja renesansno obilje. „Pometovu opčinjenost hranom može se shvatiti i ozbiljno, a ne samo kao komični prikaz proždrljivog sluge. Renesansno, oslobođeno tijelo svoju redefiniciju nalazi upravo u temi hranjenja i gošćenja, koje se ne zadovoljava sitošću nego svečanošću.“[17] Tako se trbuh shvaća kao centar bića, a bogata trpeza odraz zemaljskog raja. Hranjenje se smatra istinskim trijumfom tijela, užitkom koji je jako važan. Uostalom i sam Pomet naglašava trbuh kao glavni motivator svojeg djelovanja: „A merita moj profumani trbuh da mu vjerno služim. Sve sam ove galantarije za njega naučio, er me nigda ne izdava na dobru obroku; vazda je bio pripravljen, dispos ponijet.“ (II, 1, 323)[18]
»Pomete, da, Pomete, pače plemeniti kralju i gospodine, Pometov trbuše sofriktani, veseli se, hrani se na delicije, na zalogaje, na mȁnu nebesku, na vareno, na pečeno, na prigano, na podprigano, na tortice drage, na sapuriće incukarade i s vodicom rusatom, na jetrice slatke od kapunića, na guske, na patke, na paune, na galine od Indijana, blaženstvo vječno!« (II, 10).[19]
Fondža nova odraz je kulinarske mode koju je Držić mogao kušati tijekom studija u Italiji ili na putovanjima s grofom Rogendorfom, svojim Tudeškom. Recept za kopuna, kojega Pomet kriomice kuša, nalikuje receptima iz renesansnih kuharica. Postoje različiti načini na koje se mogu iščitati svi značenjski slojevi prehrane kod Držića. Prehrana nije samo ilustracija piščeva realizma u prikazivanju života renesansnog Dubrovnika jer ju Držić višeznačno i mnogostruko koristi u svojim djelima. Neki likovi iskazuju osnovne karakterne crte već imenom koje nose – Pomet Trpeza, Obložder ili Variva.Hranom se iskazuju opisi gradskoga života, klasne razlike i predrasude, a neki autori naglašavaju hranu kao „još jedan instrument Držićeve kritike konzervativne duhovne klime Dubrovačke Republike.“[20]
O Držićevoj gastronomiji piše Slavica Stojan u svojoj knjizi Slast tartare gdje jedno poglavlje posvećuje hrani i piću. Iz Držićevih komedija nastoje se odrediti kako je izgledao svakodnevni život Dubrovnika, pa tako i što se tada jelo, a književni tekst tako postaje autentično svjedočanstvo.
Mladi zavodnik Maro konstatira da ljubav ide kroz tobolac (novčanik) koji uvijek treba ostati otvoren:
„Pomete, tko hoće sinjore imat, trijeba je tobolac otvoren držat kako i ja.“, pa nastavlja, „…Vina dukat, a havijara paulin, kako i Pometov gospodar Tudešak, i na tri škude kupi par fadžana; i kupi par kapuna velicijeh, da znaš škud za nje dat; i kup’ animelâ, i pođ’ u picikarula moga, da ti da mortadelâ i salčicâ, što će bit za svu ovu nedjelju, i čin’ da ti da dudzinu provardurâ, i svrati se u moga spičara, reci mu da mi pošlje jedan vruć marcapan«, I, 6)[21]
U poglavlju „Što se jelo i pilo u Držićevu gradu“ naglašavaju se tragovi prehrambenih navika i trgovanja hranom, gdje se hrana kupovala, kako se pripremala, koliku je kontrolu država imala svojim zakonima o ograničavanju luksuza. Zaključuje se da Dubrovčani nemaju razvijenu sofisticiranu kuhinju, o čemu govori i sam Pomet kad konstatira da ne znaju što je pastedžat (I, 6, str.23). Oni znaju samo za pečenje, a „gvaceti“ (umaci) koji bi mrtva usta uskrsnula, njima su nepoznati. Pomet spominje „fadžanovu“ – obilata uporaba mirodija. Maro se razbacuje različitim skupocjenim vrstama mesa koje će po dubrovački samo ispeći, a Pomet će svog svježeg kopuna najprije napuniti jarebicama, bademima, smokvama i grožđicama, raznim začinima, okružiti komadom vrlo mlade teletine i stražnjom zečjom polovicom, nadjenuti slaninom, posuti klinčićima i dopuniti kosovima. Tako pripravljeno meso se „sufridžalo“ – tiho i dugo peklo. Iz svega navedenog očituje se cijeli jedan ritual pripremanja hrane u kojem se Držić u potpunosti slaže s Pometom. Kroz Pometova usta Držić razmišlja o hrani pripremanoj na razne načine: „Vareno, pečeno, prigano, podprigano, na tortice, na sapuriće incukarade s vodicom rusatom, na jetrice slatke od kapunića, na guske, patke, paune, purane…“, slani jezici različiti umaci…[22]
Pred Pometom je krcata trpeza koja znači užitak.
Dijeljenje prehrambenih običaja danas je raširenije nego ikada. O tome svjedoče razni internetski portali na kojima se izmjenjuju recepti. Iz Držićevih tekstova možemo iščitati osnovne razlike u prehrani bogatih i siromašnih. Ona nije samo u opreci gladi i sitosti,nego je i sredstvo društvene diferencijacije, instrument reprezentacije političke ili društvene moći. Siromašni su se mogli hraniti jednako kao i bogati, ali bogati su hranu dodatno oplemenjivali novim mirodijama i načinima pripreme koji su usvojeni iz „finih kuhinja“. Jela nižih slojeva za bogate su bila „degradacija“.
„Analizirajući na kojim se sve razinama prehrana javlja kao motiv u Dundu Maroju, čini se da Držić prehranu shvaća u smislu današnje antropologije prehrane – odnosno shvaćanja da je uzimanje hrane strukturirana djelatnost u kojoj prehrambeni kodovi izražavaju i reproduciraju društveno uređenje, odnose, vjerovanja. Prema ovakvom shvaćanju uloge prehrane, pitanja tko jede, što se jede, kao i tko jede s kim, jednako su značajna. Time hrana prestaje biti nužnost za održavanje života, već postaje društvena, odnosno kulturna činjenica koja u sebi generira mnogostruka značenja. Običaji jedenja reproduciraju i potvrđuju hijerarhije, jednako društvene, rodne ili generacijske. Stol odražava društvene odnose, tako da društveni položaj odgovara onome za stolom.“[23]
Recepture i jela koja se spominju u Dundu Maroju otkrivaju svoje renesansno ishodište, ali istodobno nastavljaju stariji, srednjovjekovni predmet prehrambene žudnje, a to je žudnja za mesom jer je jedenje mesa u prošlosti bila povlastica bogatih. Renesansa je razdoblje koje kuhanje pretvara u sofisticiranu umjetničku vještinu koju zadivljeno opisuje Pomet. U Dundu Maroju češće predstavlja objekt želje, a ne njezino zadovoljenje. Bokčilo žudi za hranom jednako kao i Pomet, no dok je prvome ona tek obrok uz čašu vina, drugome je materijalizacija raja. Pomet svoj prehrambeni ukus smatra odrazom pripadnosti privilegiranima, koji mogu uživati u užicima koje omogućuju spretni kuhari i nove kulinarske tehnike. Glad više nije osnovni motiv hranjenja. Jednostavni Bokčilo nasitit će se jetrom jer je glad moguće utažiti i siromašnom hranom, a sladokusac Pomet nevoljko priznaje njezinu hranjivost. „Uronjen u novo vrijeme, koje volimo smatrati emancipirajućim, Držić svoju gastronomiju usmjerava prema novim idejama, novom vrijednosnom sustavu koji hrani pridaje velik značaj i novoj etici koju predstavlja likom Pometa. Jela pod kojima se savijaju Držićeve trpeze bit će rezultat renesansne vještine, no predmet žudnje umnogome se nastavlja na srednjovjekovno vrednovanje mesa kao najvažnije namirnice, odnosno razumijevanja da dobro jesti znači jesti meso.“[24] Srednjovjekovna slika obilja niz je pečenki na bogatoj trpezi, što je i bila presudna razlika između prehrane bogatih i siromašnih. Prva moderna kuharica De arte coquinaria Maestra Martina, cijelo jedno poglavlje posvećuje pripremi ribe, među kojom nimalo prezrivo spominje i srdele. Crkvene odredbe nisu samo određivale četrdesetodnevni post prije Uskrsa, nego i četverotjedni post prije Božića, a postiti je valjalo i tri puta tjedno, srijedom, petkom i subotom. Stroge crkvene odredbe o postu tako su podizale cijenu ribe i ponovno otkrile mnoge riblje delicije.
Već smo zaključili kako određeni način prehrane odražava stil života, a Držiću će poslužiti i kao još jedna razina kritike Dubrovačke Republike. Kako vidimo u Dundu Maroju ili u Skupu, glad nije odraz slabog imovinskog stanja, nego je posljedica škrtosti. To je slučaj u rastrošnog sina Mara i škrtog Maroja za kojega hrana nije izvor užitka, nego kao nužnost i koji uzima najjeftiniji smještaj te dugo lamentira zbog rastrošnosti svoga sina Mara. Za nj je hrana rasipanje i luksuz. Odlazeći u strani svijet Dubrovčani upijaju gospodske navike svojih domaćina, a tako i Maro u Rimu naručuje fazane i kavijar. Biti gospodin podrazumijeva i znati jesti kao gospodin. Tu Maro uči od svoga suparnika i oponaša ga: svoju narudžbu započinje kavijarom, a završava, u Dubrovniku zabranjenim, marcipanom, slasticom koju je zabrana mogla učiniti samo još privlačnijom. Poznato je da teža dostupnost neke namirnice uglavnom postiže suprotan učinak, uzrokujući veću potražnju i viši status.
„Ismijavajući škrte, lakome i ustrašene koji štede, a ne bogate koji troše, Držić priznaje njegovu stvarnu vrijednost. Ovakav stav nimalo ne čudi, budući da znamo da je Držiću često nedostajalo novca, ali novac, već smo spomenuli, služi čovjeku da ije, pije i trumpa. On odražava društveni status, uvjetuje navike, oblikuje ukus, kupuje ljubav i prijatelje. Stvarna vrijednost bogatstva upravo je trpeza za kojom Pomet uzdiše, a ne zveket novca u škrinji.“[25]
6. Zaključak
Motivi hrane i prehrane javljaju se u mnogih renesansnih književnika. Oni nisu samo pokretači, konektori ili finalni prizori radnje, nego i simboli cijele jedne filozofije novoga vremena koju živi čovjek renesanse. Taj čovjek želi uživati u ovozemaljskim radostima, posebice u hrani. Likovi su često karakterizirani svojim prehrambenim navikama i stavovima, a hrana predstavlja i činjenicu i žudnju. Ona je ogledalo društvenog statusa. Ostaje donekle uvriježeno mišljenje da dobro jesti znači jesti meso. Srednjovjekovna slika obilja niz je pečenki na bogatoj trpezi, što je i bila presudna razlika između prehrane bogatih i siromašnih. Ova će se predodžba donekle promijeniti, odnosno dopuniti, u razdoblju renesanse. Renesansne su kuharice ponovno otkrile zaboravljena antička jela, a na kršćanske jelovnike dolaze namirnice maurske kuhinje kao što su patlidžani, riža, šećer i bademi, a nove su već počele stizati iz Novog svijeta; povrće se počinje više cijeniti, a riblji se jelovnici vraćaju i na stolove bogatih.
Your Content Goes Here