Autor teksta i fotografija: Madlen Zubović, prof. i dipl. knjiž.

 

ŠKOLSKA ZGRADA U HISTORICISTIČKOM OKRUŽENJU

U neposrednoj blizini školske zgrade, duž ulice Jože Vlahovića nalaze se tri vile[1] koje su u historicističkoj maniri[2] izgrađene krajem 19 st. Godine 1890. izgrađena je VILA HOYOS[3] u kojoj se u poslijeratnom razdoblju (1947./48.) održavala nastava za polaznike-pitomce Vojno-industrijske škole «Aleksandar Ranković». U to vrijeme gradi se današnja zgrada škole na lokaciji Jože Vlahovića 10. Na samom ulazu u školsko dvorište, pod brojem 12 nalazi se VILA WHITEHEAD[4] (Jože Vlahovića 12), izgrađena je 1877.godine; naručitelj ove stambene kuće bio je ugledni engleski industrijalac Robert Whitehead vlasnik prve tvornice torpeda na svijetu i najuspješnijeg poduzeća u riječkoj povijesti.

Vila Hoyos (Jože Vlahovića 14)

Robert Whitehead je rođen 3. siječnja 1823. godine u Balton-Le Moorsu, Lancashiru. Nakon što je završio Grammar-school, učio je za mehaničara i kao naučnik radio u Tvornici strojeva Richard Ormund i sin u Manchesteru. Kasnije je stekao dodatnu naobrazbu u Mechanics Institutu. Godine 1844. radio je kao tehnički crtač u Tvornici Taylor u Marseillu da bi se 1847. godine preselio u Milano gdje se posvetio strojevima za pređu svile. Nakon revolucije 1848. prelazi u Trst gdje je na temelju odličnih preporuka bio primljen kao konstruktor u austrijski Lloyd. Već je 1850. godine postao direktor Tršćanskog tehničkog poduzeća. Budući je već tada bio poznato ime, Gašpar Matković, industrijalac iz Rijeke, pozvao ga je u naš grad da zajedno osnuju Tehničko poduzeće.[5] To je poduzeće nakon početnih uspjeha došlo 1873. godine u krizu, ali ga je Whitehead preuzeo zajedno sa svojim zetom, grofom Georgom Hoyosom, vlasnikom spomenute vile s početka priče.

Oni su uz Ivana Lupisa (hrvatski umirovljeni časnik Austrougarske ratne mornarice, izumitelj jednog od najcjenjenijih i najpoznatijih izuma s ovih prostora – torpeda), austrijanca Annibalea Ploechea[6] te tadašnjeg riječkog gradonačelnika Giovannija Ciottu osnovali riječki Torpedo. No, osim za izuzetan uspjeh Tvornice, Whitehead je za Rijeku značajan i po tome što je svom poslovnom partneru G. Ciotti želio pomoći u ostvarenju vizije o pretvaranju Rijeke u kozmopolitsko urbano središte.

Odabravši arhitekta Giacoma Zammatija, Whitehead najprije u današnjoj Ulici Dolac (Via Clotilda inferiore) daje sagraditi vlastitu palaču, tzv. Casa veneziana, a zatim još tri stambene zgrade. Godine 1877. Zammati je projektirao i dvije školske zgrade: Osnovnu školu za djevojčice (današnja Moderna galerija i Sveučilišna knjižnica) i Osnovnu školu za dječake (današnja talijanska gimnazija); 1896. prema njegovom projektu izgrađena je na uglu Ulice Erazma Barčića i Ulice Dolac palača Gradske štedionice. Tako je u jednoj ulici smješten velik opus cijenjenog riječkog graditelja i arhitekta.

Upravo se ta težnja ka kozmopolitizmu osjeća u izboru elemenata povijesnih stilova na arhitekturi u Ulici Dolac, od venecijanske gotike, visokorenesansnih uzora do Erlachova bečkog baroka.[7] Prema tumačenju prof. dr. Radmile Matejčić, Zammattio je odabrao povijesni stil i nikada ga na istoj zgradi nije miješao s drugima, bio je dosljedan u provedbi koncepcije, vješto je i sigurno vladao repertoarom visokog historicizma budući da je u Beču dobio dobru školu. Arhitektura u Ulici Dolac, škole, banka i stambene zgrade mogu se svrstati u najbolja djela u njegovoj prvoj fazi djelovanja, kad je, nadahnut arhitekturom bečkoga Ringa, nastojao u Rijeku unijeti duh metropole u kojoj se formirao. Iz sretne suradnje jednoga industrijalca i nadarenog arhitekta nastala je jedna od najljepših riječkih ulica koju smo, nažalost, pretvorili u parkiralište- zaključuje spomenuta autorica.[8]

Vratimo se, na kraju, onim stambenim vilama koje su na određeni način inicirale ovu kratku priču o stvaraocima vrijedne arhitekturne baštine. Vile Hoyos i Whitehead izgradili su njihovi vlasnici u neposrednoj blizini tvornice torpeda kako bi neprestano mogli nadgledati proizvodnju ovoga razornog oružja. Danas, nakon 130 godina, vile su gotovo u potpunosti izgubile nekadašnji sjaj i raskoš. Štoviše, vanjski im je izgled naružen improviziranim nadogradnjama balkona, zatvaranjem verandi, montažom rashladnih uređaja, satelitskih antena i sl. Neprijeporno je da su sadašnji stanari potpuno zanemarili činjenicu da stanuju u povijesno i arhitekturno vrijednim zdanjima. Ispred kuće Whitehead ostaci su ondašnjeg, raskošnog parka s fontanom. Danas je to jedva prepoznatljivo, devastirano i zapušteno dvorište koje tužno svjedoči o nebrizi spram vrijedne baštine. No, u jednako lošem su stanju i ostali objekti koji su pripadali nekadašnjoj slavnoj tvornici Silurificio Whitehead ( poslije i Robert Whitehead & Co). Riječ je o objektima u današnjoj Industrijskoj ulici (nekadašnja Via Volosca) kao što su upravna zgrada izgrađena 1878./79. autora Enrica Biliscoke, istog autora koji je projektitao i Vilu Hoyos zatim, pogonski objekti projektanata G. Zammatia i G. M. Cureta, autora vile Radio, te ostalih objekata među kojim je i lansirna rampa vidljiva s prozora naše škole. Iako se u posljednje vrijeme mnogo govori i piše o očuvanju riječke industrijske baštine, uz hvale vrijedne pokušaje pojedinaca da se zaštite pojedini objekti od uništavanja, sadašnje bismo stanje mogli rezimirati riječima prof. Olge Magaš kako bi lučica i lansirna rampa u zastrašujućem stanju raspadanja mogli postati izvrstan scenski dekor za filmove strave i užasa.[9]

Školska zgrada u kojoj je danas smještena naša škola (J. Vlahovića 10), izgrađena je poslije rata 1948./49. godine najvjerojatnije u parku koji je pripadao kući Whitehead. Mogli bismo to zaključiti po preostalim nasadima ukrasnoga drveća ( borovi, čempresi, ariši, lovor…) koje zasigurno nije samoniklo drveće već je ono planski zasađivano. Zgrada je izgrađena u skladu s modernim postavkama u arhitekturi ali i ideološkim, obzirom na njenu namjenu. No to je već nova priča…Ovom sam kratkom povijesnom pričom htjela ukazati na posebnost lokacije na kojoj je izgrađena nekadašnja Vojno-industrijska škola «Aleksandar Ranković» i na zanimljive građevine iz njenog okružja, kako bih, barem djelomice, osvijetlila tek jedan tamni zakutak iz prošlosti nastanka naše škole.

Vila Whitehead (Jože Vlahovića 12) Detalj ukrasnog neobaroknog ornamenta na jugoistočnoj strani vile Whitehead

 


[1] Riječ je o vili Whitehead, vili Hoyos i vili Radio. Ova posljednja izgrađena je 1920. godine, naručitelj je Gastone Radio; autor projekta ing. Giovanni Maria Curet. Dokumentacija u DAR, JU-51, 21/1920. Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 630-631.
[2] Način oblikovanja oponašanjem umjetničkih stilova proteklih razdoblja, ponajprije u drugoj pol. 19. st., te pokušaj stvaranja novog stila na osnovi tog pluralizma stilova. Ponovno oživljavanje prevladanih ideja iz prošlih stoljeća osobito se primjenjivalo u arhitekturi. Sakralno graditeljstvo povodilo se pretežito za romaničkim ili gotičkim slogom, dok su uzor profanoj gradnji bili antika, renesansa i barok (neogotika; neobarok). LEKSIKON umjetnosti, Rijeka , 2000., str. 199.
[3] Naručitelj ove vile je Giorgo Conte Hoyos, zet Roberta Whiteheada i jedan od suvlasnika riječke tvornice torpeda. Projektirao ju je ing. Biliscoka. Dokumentacija se nalazi u DAR, JU-51, 34/1882; 69/1890. Arhitektura historicizma u Rijeci, n.dj., str. 631.
[4] Autor projekta je Pilepich. DAR, JU-51, 16/1876., 8/1877. Arhitektura, n. dj., str. 630.
[5] Navedeni podatci preuzeti su iz knjige: Radmila MATEJČIĆ., Kako čitati grad. Rijeka jučer, danas. Rijeka, 2007., str. 163.
[6] Austrijanac Annibale Ploech, precizni mehaničar u tvornici torpeda Whitehead ß Co, postao je kapitalist i svrstao se u veliku riječku četvorku Gorup, Ciotta, Whitehead i Ploech. Svoj je kapital ulagao u izgradnju velikih zgrada (npr. palača Filharmonije na Korzu); svakako je najreprezentativnija Palača Ploechovih na Žabici koju je gradio kao svoju obiteljsku kuću ( palača sa zelenom kupolom, između Kapucinske crkve i riječkog Velikog nebodera). Arhitekt koji ju je projektirao je znameniti Giacomo Zammati. R. Matejčić, Kako čitati grad, n.dj., str. 249-254.
[7] R. Matejčić., Kako, n.dj., str. 163.
[8] Isto, str. 163.
[9] Olga MAGAŠ, Via Volosca – Zapadna industrijska zona, Arhitektura historicizma u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 430.