Povodom Međunarodnog dana školskih knjižnica, ali i Mjeseca hrvatske knjige čiji je ovogodišnji moto U ritmu čitanja, knjižničarke Prometne i Strojarske škole, Madlen i Anita organizirale su 31. listopada književni susret na kojem smo se družili s dvojicom riječkih književnika i novinara Davorom Mandićem i Velidom Đekićem. Članice Novinarske grupe Prometeus predstavile su naše goste i pripremile za njih zanimljiva pitanja. Čitav je susret zamišljen kao dinamičan razgovor u kojem smo od Davora Mandića pokušali saznati primjerice: koliko je trajao proces pisanja njegova romana „Đavolja simfonija“, kako doživljava poeziju, što predstavlja zlatna prašina koju često spominje u svojim pjesmama ili zašto pisanje smatra autoterapijom.
S Velidom Đekićem razgovarali smo o njegovoj knjizi Red River Rock u kojoj su po prvi puta objavljene interesantne činjenice o razvoju rock glazbe na riječkim prostorima ranih 60-ih godina i saznali kakav je proces stvaranja jedne takve autentične glazbeno povijesne građe. Zanimalo nas je i što ga je potaknulo na pisanje čitave jedne knjige o naoko neatraktivnoj ulici kakva je danas Ulica Milutina Barača. (Za one neupućene i dezorijentirane to je nekadašnja Industrijska ulica kojom se većina naših učenika vozi do ili od škole).
Obojicu smo pitali, s obzirom na to da su stekli zvanje profesora hrvatskog jezika, koje bi knjige odredili za čitanje kao obaveznu lektiru. Pitanje ih je poprilično zateklo pa nisu konkretizirali određene naslove, no složili su se da učenici trebaju čitati ono što ih zanima i da bi svakako neke pisce trebalo zauvijek izbaciti s popisa obvezne lektire. Mandić kaže da ne korespondiraju s vremenom. Iskreno nije baš tako rekao, ustvari htio je to reći, ali je to izrazio na svoj osobit način u stilu: Pa ko živ, k vragu, njega još čita? Nemojte ga čitat, ni u ludilu, molim vas!!! O kome je riječ ostaje, dakako, poznato samo prisutnima na druženju. Zanimalo nas je i koju bi knjigu ponijeli sa sobom na pusti otok. Vragolasti Mandić ponio bi dosljedno i indikativno Baudelaireove „Cvjetove zla“, a zagonetni Đekić uz komentar „lupit ću, pa što bude“, Nabokovljevu „Lolitu“. Iz komentara bi se dalo zaključiti kako je 100% u uvjerenju da učenici znaju o kojem je romanu riječ pa pomalo strepi od njihove reakcije. Bez brige, nema straha, no, možda se nakon druženja netko iz publike „baci na glavu“ i odvaži pročitati ga.
Na kraju ovoga susreta naši književni gosti poentirali su na temu dobrobiti čitanja i, nakon polaznog razilaženja, zaključili: „Čitajte! Ne zato da biste postali bolji ljudi, već da biste proširili i otvorili vlastite vidike“. Stoga, nema vam druge dragi učenici, knjigu u ruke, zaronite i open your eyes, open your maind (respekt! Guano Apes, op.a.)!
