VOJNO-INDUSTRIJSKA ŠKOLA «ALEKSANDAR RANKOVIĆ»[10]
Naziv je to škole koja je djelovala u novoizgrađenoj zgradi na lokaciji Jože Vlahovića 10 u kojoj su danas smještene naša Prometna škola i Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja. Vojno-industrijska škola osnovana je 1947. godine odlukom CUB-e (Centralne uprave brodogradnje) s namjenom osposobljavanja i obrazovanja kadrova za potrebe tadašnjeg Poduzeća «Aleksandar Ranković» (bivši Torpedo). Škola je izgrađena u neposrednoj blizini spomenutog poduzeća, bila je vojnog karaktera (imala je vojnu upravu) i internatskog tipa što znači da su njeni polaznici-pitomci u školi imali besplatno stanovanje, opskrbu, vojno odijelo, obuću i školski pribor.
Članak iz RIJEČKOG LISTA 1950. godine koji svjedoči o izgradnji školske zgrade.
Sama školska zgrada po svojim vanjskim karakteristikama (jednostavna gotovo stroga geometrijska forma, dvokatna s dva reda prozora, u prizemlju prozori su s rešetkama) djeluje prilično neprivlačno kako to već i bivaju vojni objekti poput nekadašnjih kasarni ili vojarni. Stoga i svjedoči o projektiranju i gradnji «po zadatku» ili po, rekli bismo danas, naputku osnivača i svakako tadašnjeg ideološkog ozračja. No, autor projekta ( koji je, nažalost, nepoznat)[11] poštivao je zadano, na sreću, samo u vanjskom oblikovanju, dok je oblikovanje interijera učinjeno s mnogo pozitivnog i autorski kreativnog promišljanja. O tome nam govore izuzetni i po mnogočemu specifični prostori unutar zgrade kao što su prostran, svjetao ulazni hol u kojeg se ulazi na glavna i sporedna vrata, široki hodnici i nekadašnji jedinstveni prostor kino-dvorane koja predstavlja svojevrsni specifikum u odnosu na druge školske zgrade pa čak i zgrade istog tipa i namjene. Autorova je namjera bila, po mnogočemu sudeći, stvoriti prostor za što ugodnije kolektivističko življenje, učenje i rad u kojem će se pojedinac ugodno osjećati unatoč strogom vojnom režimu. Upravo takva funkcionalnost u projektiranju prostora (svijetao, zračan, prostran, topao) karakteristika je moderne arhitekture koja se s navedenim postavkama pojavljuje čak i kasnije, odnosno 60-ih godina, ne tako davno, prošloga stoljeća.
Iako nam iz današnje perspektive ovakvo tumačenje može zvučati previše afirmativno, činjenica jest, a to potvrđuje i razmišljanje prof. Jasne Rotim –Malvić[12], da usprkos zapuštenosti školska zgrada ima svojevrsnu arhitekturnu vrijednost. Autor projekta je, koristeći modernističke detalje kao što su primjerice: motiv mozaično ostakljenog pročelja zgrade, venecijanski taraco s tipičnim tamno crvenim obrubom, jednostavna stubišna ograda od savinutih željeznih cijevi, tzv. «skriveno stubište» s postrance produženom i zaobljenom početnom stubom; oblikovao interijer uklopivši se u modernu koncepciju svojstvenu arhitekturi između dva rata odnosno 30-ih godina.
Uvažavajući zadane tendencije u modernoj arhitekturi kao što su funkcionalizam i konstruktivizam prema onoj poznatoj Sullivanovoj tezi da «oblik slijedi funkciju», školska zgrada jest u skladu s njenom tada primarnom zadaćom, a to je kako je već ranije istaknuto vojni internat i škola u privredi. Ovom razmišljanju svakako nije bio cilj prikazati školsku zgradu reprezentativnim objektom moderne arhitekture, no nikako je ne bismo trebali podcjenjivati tek, možda zajedničkim nastojanjima utemeljenim na već odavno zamrlom i usudila bih se reći, prezrenom kolektivizmu, udahnuti joj izgubljenu dušu.
Ustrojstvo Vojno-industrijske škole «Aleksandar Ranković»
Polaznici-pitomci ove škole, pored toga što su u njoj živjeli ( izlazak su imali jednom tjedno, obično za vikend kada su upućivani na dobrovoljni rad) imali su radionice u kojima se održavala praktična obuka (najčešće je riječ o ručnoj obradi metala), učionice, zajedničke prostore za druženje i zabavu i sl. U školi je vladao vojni režim po ruskom načelu: postojali su sobni starješine i »vaspitači» odnosno odgojitelji. Kolektivno su se obavljale sve aktivnosti (ručak, tuširanje, spavanje, učenje, rad) a prije svake, učenici su se obavezno postrojavali.
Svi su nosili uniforme, obično s oznakama pripadnosti školi i crticama na epoletama (I;II;III) kako bi se znao stupanj ili godina pohađanja. U slučaju bilo kakvog prijestupa, učenika se kažnjavalo i osramoćivalo javnim skidanjem oznaka. Dnevni je raspored pomno isplaniran u duhu kolektivizma: ustajanje, nastava, praktična obuka; obavezno popodnevno spavanje, učenje. Uvečer se održavao kulturno-umjetnički program (folklor, zborovi) ili su se u kino-dvorani prikazivali agitpropovski filmovi, a kasnije i poznati igrani filmovi. Prije spavanja u sobama se, pod vodstvom sobnog starješine, obavezno provodila diskusija dnevno-političkih tema. U diskusiji su morali svi sudjelovati odnosno svi su morali iskazati svoje stavove i razmišljanja. U 21 sat gasila su se svjetla i odlazilo se na spavanje.
Autorica: Madlen Zubović, prof. i dipl. knjiž.
