Sigurno ste primijetili kako se u neposrednoj blizini naše školske zgrade naveliko gradi. Bageri i kompresori po cijeli dan buče, dizalice podižu čelične konstrukcije, na dubokim iskopinama postavljaju se temelji, niču novi objekti i cestovne građevine. Znamo li što se gradi?
Objektu kojem se već nazire konačni izgled, a gradi se u neposrednu zaleđu dviju historicističkih zdanja kuće Whitehead i vile Hoyosch i svega 50-ak metara od naše školske zgrade, sigurno znate namjenu. Bit će to još jedan od mnogobrojnih prodajnih centara, preciznije Interspar, u kojem će građani nemilice trošiti svoj novac. Živimo, nažalost, u potrošačkom društvu kojem su glavne odlike konzumerizam i zgrtanje materijalnih dobara. Stoga, prema iščašenoj logici onih koji odlučuju što će se graditi, takvih centara nikad dovoljno. Mogli bismo se zapitati zašto se na toj lokaciji u blizini čak dviju školskih zgrada, odnosno naše i one pripadajuće OŠ San Nicolo, nije npr. izgradio zanimljivi park s mnogim korisnim sadržajima. Pored zabavnih i sportsko-rekreativnih, moglo ga se projektirati kao znanstveno-edukativni park sa sadržajima vezanim uz ostatke industrijske baštine kojih ima u obilju duž obližnjih ulica. No, očigledno je to samo još jedna u nizu utopijskih ideja o idealnom gradu po mjeri čovjeka. Vjerojatno se takvim ili sličnim idejama u kontekstu prostornog planiranja bave mladi urbanisti i projektanti kreirajući urbani prostor prema suvremenim zahtjevima o zelenim i samoodrživim gradskim punktovima u kojima bi se ljudi zabavljali, učili, uživali ili se jednostavno opuštali. No, nepobitna je činjenica da takvi parkovi ili gradski punktovi ne donose nikakav profit pa se zato i odlučuje isključivo u korist onoga što će donijeti zaradu. Zato ćemo uskoro u neposrednu susjedstvu imati još jedan Interspar unatoč tome što je onaj najbliži, na Rujevici, udaljen nepuni kilometar. U kontekstu spomenutog konzumerizma i potrošačkog mentaliteta rekla bih da se učenici sigurno raduju ovome budućem prodajnom centru. Ipak je malo bliže školi od rado posjećivanog ZTC-a pa će biti zgodno do njega „skoknuti“ u vrijeme ionako prekratke pauze.
Valjalo bi istaknuti i jed(i)nu dobrobit vezanu uz njegovu izgradnju. Naime, obližnji slabo osvijetljeni pružni prijelaz i mala lokalna cestica kojom se dolazi na južni školski ulaz trenutno se „kupaju“ u raskošnoj svjetlosti. Poprilično licemjerno s obzirom na to da je Škola godinama upozoravala na mračan i opasan prijelaz preko pruge koji je posebno problematičan zimi za sve koji tuda prolaze uvečer, poslije nastave.
Ono što je puno zanimljivije i korisnije, a gradi se u bližem školskom okruženju, svakako su dijelovi državne ceste D403, jedne od trenutno najskupljih prometnih investicija ne samo u našem gradu već i u državi. Kratka dionica ceste približne duljine 2, 977 m od čvorišta Škurinje na riječkoj obilaznici do novoga kontejnerskoga terminala Zagreb Deep Sea obuhvaća gradnju složenog prometnog čvora s 380 metara pristupne ceste, tunelom Podmurvice, nadvožnjakom i vijaduktima Mlaka i Piopi.
Državna cesta D403 izravno će povezivati obilaznicu i luku, a uz to će imati funkciju nove gradske prometnice koja će povezivati naselja Škurinje, Podmurvice i Mlaku jer će uključivati i spojeve na Osječku i Zvonimirovu ulicu te na Ulicu Milutina Barača čime će se skratiti duljina putovanja i rasteretiti promet unutar gradske mreže.
Članovi INDOK radionice krenuli su u istraživanje pa su fotografijom i riječju zabilježili saznano. Ljubaznošću nadzornog inženjera, kojeg smo zatekli na gradilištu u Ulici Milutina Barača, saznali smo preciznu dužinu vijadukta Piopi koja iznosi 328 m. Ovaj će vijadukt „premostiti“ Baračevu odnosno ex Industrijsku ulicu kako bi se novom cestom povezala riječka obilaznica s kontejnerskim terminalom Zagrebačka obala. Na radionici smo otkrivali mnoge zanimljivosti vezane uz povijesne objekte dviju ulica kojima se stiže do naše Škole. Saznali smo da su stare kuće duž Ulice Jože Vlahovića zapravo vrijedna historicistička zdanja ili vile povezane sa znamenitim riječkim povijesnim ličnostima Robertom Whiteheadom i Ivanom Lupisom, izumiteljima torpeda, ubojitog pomorskog oružja. Ulica koja je većini Riječana znana pod prijašnjim nazivom kao Industrijska, a tek od nedavno nosi ime po osnivaču riječke rafinerije Milutinu Baraču, zapravo je, baš poput izvora Rečice koji pod njom protječe, nepresušno vrelo za istraživanje ostataka riječke industrijske baštine.
Ono što smo u knjižnici i na terenu saznali, prikazali smo na interaktivnoj slici. Svakako pokrenite i vi sve interaktivne elemente na fotografiji i saznajte više.
Madlen Zubović, voditeljica INDOK radionice
